Šta zapravo znači raditi na sebi? Ko smo to mi, šta to treba da radimo na sebi i zašto?
Ono što najprije moramo znati jeste da smo mi bića koja imaju više svojih dimenzija; fizičku – naše tijelo, um – misli, emocije i duhovnu dimenziju. Ove četiri dimenzije se prožimaju, jedna na drugu utiču i nadovezuju i čine nas cjelovitim bićima.
Čovjek je sklon tome da neki od ovih svojih aspekata zanemari ili čak da se samo jednom posveti. Neki naučnik se potpuno posvećuje razvijanju svog uma, preskačući obroke, ne razmišljajući o nevidljivim silama koje na njega utiču, a o emocijama da i ne govorimo. Baš zbog toga je možda i nastao naziv “ludi naučnik“. Zanemarujući svoje Biće, geniji usput počnu ispoljavati ponašanje nefunkcionalno za ovaj svijet. Njihovo tijelo oslabi, postanu bolešljivi, njihovi socijalni odnosi postanu hladni i rijetki, i izgube svaku nadu, te i prerano odu sa ovog svijeta. I ne, ovo nije govor protiv naučnika, već skretanje pažnje da bi i naučnici koji odgovaraju ovom opisu bili mnogo produktivniji ako bi se svim svojim djelovima posvetili, onako kako se posvećuju nauci i svom umu. Bili bi zadovoljniji, i donijeli mnogo više sreće sebi i ljudima oko sebe kroz svoja dostignuća.
Ako napravimo jednu slikovitu analogiju čovjeka i kuće, koja ima temelj, podrum, zidove, krov, električne instalacije, vodovodne cijevi… I toj kući se posvetimo tako što ćemo voditi računa samo o krovu, redovno mijenjajući napukle crijepove i vraćati na mjesto one koje je vjetar pomjerio, a pritom zanemarimo podrum u koji je ušla voda, koja nagriza temelje naše kuće, uskoro će se kuća srušiti. Isto je i sa čovjekom. Onog trena kada se jedna dimenzija čovjeka uruši, pate sve ostale, i čovjek zapada u mučno stanje jer ne može odvojiti jedan dio sebe kao da je nevažan, a drugim kao važnim ili važnjim poklanjati pažnju. U ovom kontekstu govorimo da je rad na sebi prvenstveno osvijetliti i osvijestiti sve svoje djelove, a zatim ih prihvatiti sa ljubavlju. Kad prihvatimo sve segmente svog bića, zadovoljni smo i svjedočimo prosperitetu, kažemo sebi jedno veliko “Bravo“. (A i to “Bravo“ je rad na sebi).
Ako uočimo da negdje baš stvari ne stoje onako kako bismo mi željeli, da nas je napustila radost, ako nas nešto boli, žulja, tijesno nam je u sopstvenoj koži… vrijeme je za rad na sebi.
Rad na sebi je nekada jako bolan jer je neophodno suočavanje sa nelijepim istinama, sopstvenim greškama, promašajima, naslijeđenim ili naučenim destruktivnim obrascima… A nekada znači i neke lijepe stvari, znači priuštiti sebi užitak, toplu kupku, zdravi obrok, trening, ugodno druženje ili jednostavno sat vremena tišine i mira.
Onaj nemili dio rada na sebi je nekada neizbježan, a predstavlja oslobađanje- čišćenje od nakupljenog smeća da bi život mogao da prostruji dušom i tijelom, predstavlja razbijanje stahova, i dozvolu ljubavi da se oslobodi i da nju živimo. Ona je u svima nama i onda kada joj ne dozvoljavamo da se kroz naše bitisanje ispolji, niti da je primimo, ona strpljivo čeka u svoj svojoj snazi i ljepoti, šćućurena ispod tvrđava straha.
Rad na sebi znači stati ispred ogledala, pogledati sebe u oči i pitati sebe:
“Da li sam srećan/a?“
“Ko sam ja? Da li znam? Da nestanu sve moje titule, zvanja i uloge koje igram u životu, šta bi ostalo?
Jesam li to stvarno ja i ko sam zapravo ja?“
“Da li živim svoju svrhu?“
“Ma, koja je moja svrha?“
“Da li me put kojim idem raduje?“
“Da li osjećam zadovoljstvo što živim i radim ono što volim?“
“Da li je moja porodica mjesto podrške i razumijevanja za sve njene članove? Šta ja pružam svojoj porodici?“
“Da li su moji međuljudski odnosi skladni i ispunjeni poštovanjem? Da li sam zadovoljan/a komunikacijom koju ostvarujem sa drugim ljudima?“
“A da li sam zadovoljna komunikacijom sa samim/om sobom?“
“Da li mogu bez napora da govorim pred grupom ljudi?“
“Da li sam kompetentan za ovaj posao koji želim da obavljam?“
“Zašto radim sve ono što radim?“
“Šta ja zaista želim?“
“Da li živim svoj život po svojim pravilima, ili po tuđim?“
“Da li sam iskren/a…sa sobom?“
…
Niz pitanja je dugačak, a odgovori su oslobađajući.
Rad na sebi zapravo znači dolazak do istine. Do života u istini. A istina znači ljubav.
A da li živite istinu, znaćete kada odgovorite sebi na pitanje: “Sa koliko lakoće živim život?“